< kolovoz, 2006  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Design © Morrigan.

Opis bloga

Samo još jedan zamišljen svijet...



Primam,naravno,i likove u priču,pa ako želite,ostavite mi ime i opis u komentaru...:)

Molim one koji uživaju u vrijeđanju drugih da zauvijek odu s ovoga bloga i ne vraćaju se-vjerjute mi,znam ja biti i nepristojna ako mi se prohtje...
Normalno je da se nekimka priča ne sviđa,bilo bi ludo da se svima sviđa,i ja cijenim kad mi neko u komentaru ostavi što mu "ne paše",tako da ja to mogu izmijeniti.
Ne trošite psovke na mene,to me,naime,uopče ne dira-pišem onako kako mi se sviđa,za svoju dušu...a vi pišite kako se vama sviđa. :)

Linkovi

Čarobni svjetovi...
agatha
allison
alma
amy
amy r
angel
ashlee
aurora
bastilea
chikoke
diana
dru
ellbeck
elina
hermionin kutak
jasmine
jeniffer
joanne
keera
keira
kinssay
lara
lady drussila
lana
lindsay
lisa
luna snape
maggie
mary elizabeth
mary matthews
maya
miranda
morgan
morgana
natali
nicky
noelle
oliver wood
patrizia granger
potter
prof.Binns
prof.Blackwood
red feniksa
roary
rose
serena
shikoku
siddy
snake of slyterin
sophie
sorry
summer may
thalia
vincet slytherin
weasleyca
white moon
winona
zara
zorra






četvrtak, 03.08.2006.

Probuđena sjećanja

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service - Click to enlargeSve oko mene je postalo prvo bijelo,a zatim crno...i svega je nestalo.Od tog se trenutka više ničeg ne sjećam.
Eto,dragi Dnevniče,sada znaš moju priču...barem njen početak.Ispričala sam ti ovo u povjerenju,nadajući se da ću napokon negdje moćito sve izbaciti iz sebe...ne znam,ljudi kažu da pisanje pomaže,a meni uopče nije pomoglo.Tek kada gledam u ovo što sam napisala,u neka čudna slova koja kao da je napisala neka druga ruka,a ne moja,tek sada shvaćam da mi ovo uopče nije pomoglo...zapravo,imam dojam da je samo sve pogoršalo.Ova tinta što kapa iz mog pera kao da se urezuje u mene samu,kao da mi reže kožu i prodire puno,puno dublje.Budi mi sjećanja...sjećanja za koja nisam htjela da se probude.Ali sada su budna-otvorila su oči i gledaju na ovaj svijet,nekada tako veseo i bezbrižan,a sada tako tužan i mračan...
Probuđena sjećanja...nedosanjani snovi...oduzet život...
NE! Tako neće biti! Nešto se može promijeniti! I promijenit će se! Od sada-pa do vječnosti!

Eto...to je bio,kao,uvod u priču.
Anyway,žao mi je što sam odustala od pisanja hpff bloga,ali mi je priča postala predosadna pa...No,i dalje ću čitati sve koje sam čitala i nastavit ću vam dosađivati svojim komentarima,hehe.
Inače ne volim spotove na blogovima,ali ovo morate pogledati...Nightwish & Snape ROFL
Ali pjesma je zakon.U prvom je boxu. :)


- 20:55 - Komentari (25) - Isprintaj - # Na Vrh

četvrtak, 15.06.2006.

Omnia mea...

...ali sam negdje,duboko u sebi,shvatila da je ovo kraj-kraj života kojeg sam do tada živjela.
„Probudi se,draga sestro,hajde!“ začula sam neki šum i mamin uzdah…“Što…“Opet uzdah...“Thanata:“Izgovorila je to glasom koji nikada nisam čula od svoje majke.Bila sam uvjerena da ona nikoga ne mrzi,da nikoga ne prezire.Pogriješila sam.Ta riječ je zvučala kao da nije izašla iz njenih usta,kao da ju je izgovorio netko drugi.
“Da,draga sestro,to sam ja.“
„Što želiš?“majčin je glas bio čelično hladan.
„Oh,ništa posebno…samo mi moraš reći…“
„Nikada!“
„Nećeš? Jesi li sigurna?“
„Glupačo! Zar zbilja misliš da bih ti to rekla? Radije bih umrla!“
„Oh,to se može srediti.Vrlo lako,zapravo…no,ti imaš obitelj,draga,ako si zaboravila.Jesi li spremna dopustiti da oni umru?
Tišina…tako užasna, zaglušujuća tišina.
„Jesi li?“
„Da…je…jesam.“ Onaj hladan prizvuk se izgubio…moja je majka tada zvučala…umorno.Tužno i umorno.
„U redu onda…zbogom,sestro!“
Znala sam što slijedi…nisam željela slušati.Pokrila sam uši.Ne,ne,molim vas,samo to ne…ne! Kroz spuštene sam vjeđe mogla vidjeti bljesak.Osjetila sam kako netko viče…nisam čula,osjetila sam.Osjetila sam zadnji dah svoje majke.
S njom sam umrla i ja…barem sam se tako osjećala u tom trenutku.Sve je postalo mračno.Ničega se više ne sjećam.
Probudila sam se u ruševinama kuće.Bilo je jutro,ptice su cvrkutale,ali ne više onaj svoj pozdrav Suncu.Njihova je pjesma bila tužna.Nikada,nikada niste čuli takvu pjesmu.Zapuhao je vjetar,puhao je,puhao raznoseći tužnu vijest,pjevajući posljednji pozdrav…mojoj obitelji.Počela sam hodati.Kako? Ne znam.Moje noge me nisu slušale,samo su krenule prema naprijed,vukući me za sobom.Hodala sam nesvjesna onog što se događa oko mene.Nisam mislila na ništa,nisam gledala oko sebe,nisam slušala zvukove…ne znam koliko je vremena tako pošlo.Opet je zapuhao vjetar,u mene unoseći spoznaju o tome što se uistinu desilo,zabadajući u mene bodež bolne istine.Bila sam na livadi,tek tada sam to primijetila.Bila je noć,vedra proljetna noć.Mjesec me zabljesnuo i ja sam pala na koljena umorna,iscrpljena,shrvana.Suze su mi potekle niz lice.Bile su tople…tople poput majčinih ruku koje su me svaku večer milovale,tople poput osmjeha moga brata ili šale moga oca,tople poput sreće koja me tako nemilosrdno napustila.Klečala sam i plakala…izgubljena i sama.
Prenula sam se.Osjetila sam nešto toplo na obrazu…nešto što nije mogla biti suza…okrenula sam se polako,totalno ravnodušna prema onome što ću ugledati.
Ne…to je nemoguće…ali ipak,bio je ondje.Jednorog…Alenin jednorog kojeg nitko nikada nije vidio,ali svi su znali kako izgleda.Bio je…predivan nije riječ dostojna toga bića.Bijela griva mu je sjala na mjesečini,izgledala je kao da je satkana zvijezda…tijelo mu je bilo nježno,a opet snažno…tako zasljepjujuće bijelo da sam jedva mogla gledati…oči su mu bile duboke poput oceana,crne popu noćnog neba bez zvijezda.Rog se uzdizao prema nebu na visoko podignutoj,ponosnoj glavi,kao da ga želi dotači.

Meni je jako žao što nisam dugo pisala,potrudit ću se da se to više ne ponovi...samo jedno pitanjce:jel se vama više sviđaju duži ili kraću postovi?
A naslov...pa,ovako mi je ljepše,a cijela poslovica glasi:Omnisa mea mecum porto-Sve svoje nosim sa sobom.
Vaša Gualla :)

- 18:08 - Komentari (22) - Isprintaj - # Na Vrh

nedjelja, 28.05.2006.

Početak jedne priče

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service - Click to enlargeDragi Dnevniče,
Ime mi je Guala…znam da ne bih trebla pisati dnevnik,znam da uopče ne bih smjela znati pisati.To je zabranjeno svim djevojkama,osim Carici i ostalim milostivim gospođama,a pogotovo robinjama poput mene.Ali,ja moram pisati,znam da ću možda jednom požaliti zbog toga,ali ne mogu više izdržati.U zadnje se vrijeme u Loariji toliko toga dogodilo,toliko se toga promijenio,moj se život,u vrijeme kada bi trebao biti najljepši,potpuno okrenuo,izobločio…sada nisam ni sjena one vesele djevojčice koja je bezbrižno trčala livadama,plivala s dupinima i jahala na jednorozima,ta je djevojčica nestala,bojim se,zauvijek…zašto,zašto se to moralo desiti? Koliko zla može postojati na ovome svijetu,nekada tako prekrasnom,veselom svijetu Sunca?
Loarija je bila zemlja u kojoj je uvijek vladao sklad.U zraku je stalo bilo nešto…nešto posebno.Ljudi,vilenjaci,patuljci i divovi su to nazivali svakakvim imenima,ali nisu znali sto je zapravo.Najveći vilenjački učenjaci su razmišljali o tome,beskrajno tragali za izvorom te blažene sreće,te radosti koja te ispunjavala kad kod si pogledao neko biće,dodirnuo stablo ili stavio cvijet u kosu,ali nikad se nitko nije dosjetio kako da to nazove,kako da nazove nešto što se krije u svakoj grudi zemlje na kojoj smo tako mirno spavali,koja nam je davala tako ukusne plodove,nitko nije znao kako da nazove osjećaj sreće kada te miluje nježni povjetarac ili ti kosu mrsi ljuta bura,kada te vatra grije u hladnim,olujnim nocima ili kada zaroniš u duboki,modri ocean,a kapljice se tako nježno pripiju uz tvoje tijelo kao da se boje da te ne ozlijede,neznajući da se ti istovremeno jednako bojiš za njih.Na poslijetku,kada više uopče nisu imali ideja gdje tražiti,odlučili su to nazvati Lengré,sto na vilenjačkom znaci Čarolija…Čarolija…ona nas je sve poticala da se međusobno volimo,da svi živimo u sreći i jedinstvu,po zakonima koji nigdje nisu bili napisani,ali koje su ipak svi poštivali….
Moj otac je bio običan seljak,živio je u maloj kućici na rubu šume…jako je volio jednoroge,a i oni su voljeli njega…on je bio jedan od rijetkih kojemu su dopuštali da ih jaše.Imao je dar da pripitomi svako biće,i svi su ga voljeli.Moju je majku upoznao dok je jednom jahao pokraj mora….moja majka…ona je bila jedna od sedam kćeri kraljice vilenjaka Alene…najnesebičnijeg,najdobrostivijeg i najboljeg bića u Loariji.Kao ni njena majka,moja mama nije mrzila nikoga i nitko nije mrzio nju.Vidite,moj otac i ona su bili srodne duše…prekrasan par…ona se zbog njega odrekla prijestoljea,a on je za nju bio spreman dati svoj život...imali su troje djece:Marona,Lona i mene,Gualu.Ja sam najmlađa od nas troje…oh,kada se samo sjetim vesele igre s mojom braćom,sjećam se Maronovog smijeha kada sam se poskliznula i pala u blato i Lonove primjedbe:“Svinjče malo,što si sad opet napravila?“Njih su dvoje uvijek bili moji nabolji prijatelji,moja mi je obitelj bila nešto što nikada,nikada necu zaboraviti-ona je bila moja Čarolija…
Sve je bilo tako lijepo…ali,sreća je naivna,a tuga lukava.Sjećam se toga dana kao da je bio jučer…imala sam sedam godina.Toga sam se jutra probudila kao i svakog,ali sam se začudila kako je mračno…bilo je toliko mračno da sam pomislila da je još noć i bila sam se spremna vratiti nazad na spavanje kad sam odjednom začula galsno lupanje na vratima…osjetila sam iznenadnu hladnoću koja me počela prožimati iznutra,i koja se ubrzo proširila po cijelom mom tijelu…zacula sam glasove,mamin vrisak i trčanje…netko se borio u susjednoj sobi,čula sam udarce mačeva…metež je trajao svega nekoliko minuta,a onda je sve utihnulo.Bilo je tako tiho da sam mogla čuti vlastite preplašene otkucaje srca…glasovi…strašni,promukli glasovi,koje nikada nisam čula:“Gospodarice,možete ući.“ Sada su kućom odjeknuli koraci,vjerojatno ženski,koraci napravljeni s tolikom žestinom i okrutnošću da sam skoro briznula u plač.“Zondar,muža i dječake izvedite van i pobrinite se za njih,i čekajte me dok ja ovdje ne obavim svoje!“O,kako je to bio hladan glas,to je bio glas koji je iz mene isisao svu radost,svu onu blaženu sreću koju sam do maloprije osjećala.“Da,Gospodarice!“ "I pazi,kada izađem,ne želim da dišu,je li ti to jasno?“ „Je,Gospodarice.“ Teški koraci su krenli prema izlazu i uskoro se izgubili na mekoj travi ispred vrata.Tada jos nisam shvaćala,u tom trenutku još ništa nisam razumjela...

Prijevod naslova:Sunce sjaji svima.

- 03:41 - Komentari (32) - Isprintaj - # Na Vrh

<< Arhiva >>